Priča o samo još jednom prokletom ponedjeljku za kojeg se ispostavilo da i nije toliko proklet

Jutrošnje zrake sunca kada su se slile na moje lice budeći me iz sna, pretjerano rano, učinile su da kletem i taj ponedjeljak. Od kako svako jutro jurišam na praksu počela sam shvatati nagon ljudi da psuju i svaku travčicu na koju naiđu. Nije jutro za mene, nije stvarno. 

I nekako trapavo, brzim potezima sam se spremila i krenula. Glavna šminkerka na praksi, aka. me, je ovaj ponedjeljak došla u najobičnijim džins farmerkama i u pretjerano velikoj majici u kojoj je prespavala tu noć. Samo ššš, nemojte to reći nikome. ☺

Ruku na srce jesam primjetila da je malo zgužvanija sa lijeve strane, na kojoj sam tu noć spavala, i da ima malu, majušnu flekicu pri dnu. 

Ali Bože mili, ne mogu.

NE MOGU!

Ne danas!

Danas proklinjem ponedjeljak i činjenicu da sam morala napustiti svoj krevet, kojeg kao da svakim korakom dalje sve glasnije čujem da me doziva : ''Vratiiiiiiii seeeeee mooooolim teeee!!''

Dok ja tiho šapućem : ''Hoću, ljubavi, daj mi samo koji sat...''

I kao muha bez glave iz navike ulazim u svoje radne prostorije kad gle - S se vratio. 

I sjedi tu, na stolici širokog naslonjača čiji prostor bezuspiješno od prvog dana pokušavam popuniti svojim majušnim leđima.

''Ćao, gdje si, šta ima, kako prođe godišnji...'' 

''Odlično, još bih mogao, šta ima kod tebe, kako tebi ide...'' 

itd.

Pročarvljah ugodno s njim i uputih se u potragu za poslom.


Tek nešto sati nakon uslijeđuje prva dobra vijest ovog dana.
''Znaš Emina, mogla si danas ranije kući. Sutra ćeš ionako da imaš više posla.'' - prilazi mi nadređeni s razvučenim osmijehom i reče, pa me potapša po leđima.

Kontam u sebi sve ono daj nemoj me zajebavati. YASSSSSSSSS!!

Ipak je ponedjeljak, ma koliko god ga ja mrzila, danas ispao frend.

I tako pokupih svoje prce i put pod noge. Imala sam koji kilometar viška nego inače da pređem radi radova na cesti, no nije me to toliko ni zanimalo. Polako ću. Barem danas imam vremena za to. Možda čak i uspijem pobjeći tjeskobi koju nenormalno osjećam ovih dana zbog nadolazećih ispita.

I tako par stotina koraka nakon naiđoh na kolegicu koja radi u malom kisoku na mjestu koje ni toliko nije prometno. Pa okreće se lijevo, pa desno, pa opet lijevo, gotovo pa ne dišući. 

''Ma šta je ti je danas bolan?'' - upitah.

''Žurim, inventura, mušterije, Bihać, seminar, pa još se trebam stići i okupati u međuvremenu, i to sve prije 12!'' Promrlja sve u jednom dahu, puštajući me da saberem sve što je rekla. 

Trebao mi je koji trenutak. 

Gledam je onako izgubljenu. ''Hajde, ja ionako imam višak vremena. Daj, pomoći ću ti.''

I to je bio drugi put kada je ponedjeljak ispao drug. Vidjevši koliko malo moje pomoći njoj znači bio je i dovoljan razlog da me trgne iz moje mrzovolje i čak namjesti i mali osmijeh na mom pospanom licu.

I tako, u sred te naše gongule pultu prilazi jedna sitna, maaaajušna starica. Gospođa je na sebi imala kompletić bordo boje, te malo ruža na usnama koje je onako umiljato iskrivila u osmijeh. Pomislih kako li liči na moju majku, ni ona ne dozvoljava godinama ni pod razno da je sustignu. Pomalo stidljivo nam objašnjava kako njezin telefon ne želi da zove, već samo izbacuje sve pozive koje uputi, pa ako nam, eto, nije problem da pokušamo to popraviti na bilo kakav način. 

Jedva dosežući pult nam pruža telefon.

''Gospođo, i moje komšije su imale isti problem pa sam i njima uspjela popraviti telefon. Neće li Vam smetati da sama sebe nazovem koji put dok ga ne popravim?''

''Ma neće ćeri, samo ti zovi,...'' - i ispriča nam ponovo istu priču o drugoj strani telefona koja nikad nije podigla slušalicu.

Otišla je sa popravljenim telefonom te još vedrijim osmijehom i sjajem u očima.

I ostavila mene sa pregrijanim srcem. 

Ma da u pitanju nije bilo Bog zna šta, upravo ta starica je imala sposobnost da odagna i zadnji tamni oblak koji je pa ipak izgleda i ne baš toliko prokleti ponedjeljak nadvio nad mnom.

Nedugo nakon prilazi i djed od kolegice i pruža joj sitniš. Tvrdi da mu je nane zaprijetila da će ga istući ako joj ga ne odnese, nema šanse da dijete da ostane gladno. Ma ni pod razno! 

Pročavrlja još koju riječ kako bi ubio vrijeme, sjeda na trošno biciklo i otpedala, sigurno i polako, puštajući me da ga pratim pogledom. Zamišljena, u nekom svom transu, rovareći po uspomenama...

Mnogobrojne korake do kuće i nažuljano desno stopalo od istih sam utopila mislima - koliko mi zapravo zaboravljamo na naše najmilije, one iste koji noćima nisu spavali zbog našeg plača, one iste koji bi aplaudirali svaki naš i najmanji uspijeh glasnije od bilo koga drugog u publici, one koji bi sa sebe trgnuli džemper da nama ne bude ledeno, te dali zadnji zalogaj iz usta da nahrane naše stomačiće, ma koliko njihovima to preče bilo...

3,..4,...4,50,...5,...5,30

5,35.

Toliko mi je para ostalo u novčaniku. Planirala sam da ih rastegnem na ovih još par dana prakse što mi je ostalo da ne bih morala načinjati krupnije novčanice. Znate kako to ide, čim ih usitnite odoše kao da ih i nije bilo. Ionako jedem krofnu na dan, sasvim bi bilo dovoljno.

Ali nema veze.

Na idućoj trafici ću kupiti časopis o ljekovitom bilju. 

Idem obradovati svoju majku.

Moja majka voli časopise o ljekovitom bilju.