Tačno je 1:30 poslije ponoći. 
Već neko vrijeme se drmuškam po krevetu, kriveći ga za nesanicu.
Ma koliko ga voljela, on je noćas glavni krivac. Odgovornost za nesanicu ovih dana prosto ne može da preuzme sve što mi se izdešavalo u proteklih par sedmica.
Ma da, ruku na srce, sve više i više mi okupira misli i pruža mi osjećaj kao da ću, eto, od sveg tog razmišljanja da eksplodiram.
Rado bih da se požalim, svakome, nekome, bilo kome, doista, ali riječi svaki put kada dotaknu vrh moga jezika s namjerom da oslobode misli koje me drže na lancu sve ove dane - mahom izlape. Sakriju se opet negdje duboko, duboko, čekajući naredni mrak kako bi me, kada ostanemo nasamo, ugušile.

Ali ipak ne! Ne dam reći! Sigurno je kriv krevet! I ovaj siroti, tanki jastuk koji nikako da se sjedini s oblikom moje male, roskaste glave.

Doduše, možda malo krivice za nesanicu preuzima osoba kojom su me odgajali da budem. 
Razmišljam.
U redu je s vremena na vrijeme ipak prešutiti. Možda ipak svaka neželjena akcija ne prouzrokuje reakciju ako se tiče samo tebe. Samo tebe i tvoje sreće. Oni nisu ničija posla.

A kada bolje razmislim, u redu je ne uspijeti. Ni iz prve, ni iz druge... možda uopšte nikako. Nije uporan uvijek taj koji odnosi titulu, već onaj koji se pomiri sam sa sobom. Zamislite konačno ostvarite cilj, ali to ipak nije to. Šta dalje?

I eto onako slučajno trebala bih spomenuti da je, pretpostavljam, sasvim u redu ne ostvarivati tuđa očekivanja. Na kraju krajeva tvoj je život u pitanju. Ni tvoga oca, ni tvoje majke, niti bilo koga ko ti pruža osjećaj kao da mu konstantno duguješ opravdanje.
Hajde, potroši pola mjesečne plate na taj tečaj šminkanja za kojim toliko dugo žudiš! Ne duguješ nikome ni u kom slučaju opravdanje zašto si to uradila! Čak ni sebi! Zaslužila si na tren da pobjegneš od realnosti.

I u redu je iako si studentica da potrošiš veću sumu novca na neku budalaštinu ako će ona da te razveseli, jer samo Bog zna kroz kakav stres prolaziš. Razumijem da te uhvati osjećaj krivnje jer su tvoji roditelji ti koji su radili i zaradili za taj novac, ali upravo njega se svakim danom sve više i više štampa. Kako je došao jedan, doći će i drugi.
A tebe postoji samo u jednom primjerku.
Nemoj mu dopustiti da iščezne u emocijama.

Spominjući emocije, u redu je spustiti svoj odbrambeni zid. Jednom si povjerila svoje srce i ono je smrskano, no iako mi možda sad ne vjeruješ, treba da mu budeš zahvalna umjesto što stavljaš barijere oko sebe. Naučio te je kako da kao feniks iz pepela postaneš vatra koja sija najsjajnijom svjetlošću.

I u redu je dati novom tipu šansu.
Možda te upravo on nauči onome što onaj zadnji nipošto nije mogao - ljubavi i povjerenju.
A možda i ne.
Budimo realni, možda je samo usputna stanica i ionako ne planira da se dugo zadrži u životu.
Ali u redu je uživati u trenucima koje ti pruža, čak i ako će brzo izlapiti. Ako ništa, ostat će ti uspomene. Nisu li one ono što nas održava na životu?

A od svega, najviše želim da znaš da je u redu da oprostiš čak i onima koji su te povrijedili više nego li bilo koja simpatija. Osobama koje su poljuljale tvoje povjerenje. Vjeruj mi kada ti kažem da su te osobe i dalje tu, samo tvoje, no u datom momentu one nisu bile svjesne svojih akcija.
Razmisli samo koliko se tebi puta desilo da izustiš neku opasku, pa istog trena poželiš da nisi.
Svi smo mi ljudi.
U redu je.

Ma da opet, na kraju priče, sasvim je u redu da krivim krevet za nesanicu. 
On je noćas tvrd i prkosan, i dopušta mi da tonem više u svoje misli, nego u njega.

2:17 je i završila sam sa tipkanjem. Svima koji ste se već našli u ovakvim situacijama u kojima se borite sami sa sobom želim da poručim da je u redu. Niste jedini ako vam šta znači. Svako od nas se noću povlači u sebe i kreće u istraživanje samo svog univerzuma.

Nadam se da vam se svidjelo, takoreći, djelo, jer ih inače nemam običaj dijeliti. Ne po blogu, ne po chatovima... nigdje. No ovaj put sam odlučila iscijediti koju kapljicu svoje duše čisto kako bih vama, ali i samoj sebi rekla da je u redu.
Nemojte se previše nervirati mili moji, dobit ćete borice. A vama kao radije poznata beauty blogerka nego spisateljica moram da vam kažem da su sve kremice za bore samo mazanje vaših očiju i čisto ispražnjivanje novčanika. Ne dajte borama da se prijevremeno prišiju vašem licu. Uživajte u životu. Samo je jedan. 😊

Hvala na čitanju. Hvala na razumijevanju. Ljubi vas vaša Emina 💖

Od mjesta u kojem pohađam fakultet do zagrljaja najdražih me odvajaju ni manje ni više nego tri puna sata vožnje autobusom. Skučena između sjedišta u položaju fetusa i to jutro sam pokušavala da sklopim oči i uhvatim barem nešto sna koji mi ovih dana između kolokvija uporno umiče.
I taman kada sam se namjestila u neku prihvatljivu pozu i uplovila u luku mjesta gdje mi u indeksu stoje sve desetke ili što bi ga moja cimerka blago manje artistički rekla - zaspala ko' torba, na jednoj stanici uđe jedna pretjerano glasna starica i prenu me baš kada mi je profesor iz matematskih metoda sa pretjerano širokim osmijehom na licu upisivao ocijenu.
Ni pomjerila se nisam. Ma ni trepnula. Zgrčenog izraza sam pogled uperila kroz prozor i mirovala.

Od svih buseva, baš je morala da uđe u moj.

To jutro je nakon oblinih padavina termometar pokazivao minus na skali, tako da je promet bio otežan. Nastavila je ona, na osnovu toga, razgovor sa vozačem.

''Oj Senade, pripala sam se jutros ove ledine niz drum. Ne znam živa kako sam došla!''
''Tako ti je nane ovih dana. Okasnimo mi na stanicu, ali nek' je samo glava na mjestu.''
''Jes moj sinko, samo ti polako. Nikud se ti ne juri!''

A ono ''nikud'' uzviknu kao da joj život ovisi o tome.
Plaho dramatična neka nane.

Ušuti se minutu - dvije, pa nastavi :

''Nemaš se ti kuda juriti sine. Ev' ima par dana, u četvrtak... ma nije četvrtak, petak.. jes, jes, petak, petak, spremala sam Zuhdiju na džumu, e, moj Senade, ja misla ti voziš kad ono neki novi...''
''Jes nane, Hamćo. To ti je od našeg Bibana sin.''
''Kojeg Bibana? Ne znadem ja njega.''
''Ma znadeš ti nane Bibana. Onog što mu je žena iz Gornjeg Vakufa. Što uzgaja sitnu stoku gore uz polje.''
''A znadem Bibana, znadem. On ti je s mojim bratom ratov'o. A jel' ono Hamćo? MasAllah porast'o, sjećam ga se kad je bio malo dite. Imal' ženu?''
''Ima, ima, i sina isto, u vrtac ide. Njih dvoje rade pa ga ostave tamo po danu, šta ćeš nane teška su vremena, mora se nešto radit...''
''A dragi moj Hamćo, lip je Bogu mi ko lutka. Selamit ćeš ga kad ga vidiš. I Bibana isto.''
''Hoću nane.''
''Al' vala nije on za ovog posla, vozi sto trijes na sat. Bila sam se pripala, al šta bih, moram kući. Neće komšinica doći mom Zuhdiji burek savijati.'' - pa se nasmiješi.
''Vidiš ti šta ljubav sve radi. Jemde Zuhdija još može jesti burek?'' - reče Senad kroz smijeh.
''Ma moj Zuhdija u sve živo žvače. Još kad smo bili u Njemačkoj njemu moja ćer platila zube, ona mlađa,...''

I tu sam ih prestala slušati.

Počela sam zamišljati nanin lik.
Sigurno je mršuljava, rumenog lica i tanke kosice koju je prekrila šarenom, malenom maramom. Nosi suknju do poda. Na ramenu ima pleten ceker pun stvari. Vjerovatno iz grada od mesara nosi i koju šačicu punu kako bi čika Zuhdiji mogla napraviti onaj isti burek u kome toliko uživa. Žilava je. Nije je život milovao, ali ipak nosi i dalje onu zehru ljudskosti u sebi. I ubijeđena sam da iza kuće ima i malehnu baščicu, za koju iz godine u godinu kaže da je neće sijati, ali se opet po koja glavica luka u njoj nađe...

Oduvijek sam voljela slušati priče starijih. One nisu zamorne kao mnoge priče kojih se naslušam od vršnjaka. Nekako mi odišu jedinstvenim emocijama i... nostalgijom za neproživljenim.
Gotovo pa kao da sam i ja, nekad, sa Bibanom brinula o kozama tamo na jarko zelenim, ravnim livadama, a nakon postavljala stolnjak i tanjire za večeru sa staricom i njezinim mužem. I Hamćo i Biban i Zuhdija su mi u tih pola sata postali ... neko moj.

Zadubila sam se toliko u svoje razmišljanje od nadsve simpatičnoj starici da nisam primjetila da je izišla na idućoj stanici. Ipak nikad neću saznati da li je ona oličenje svih mojih zamišljanja.

Bus kao da je zamro kada je izišla.
Ma da je bio gotovo pa pun, u daljini bi tek odjeknula samo po koja veoma poznata Balaševićeva nota.

Pa se upitah - zašto li smo se samo toliko otuđili od svijeta?

Sjećam se, još od malena, da mi je mama uvijek kada bih odlučila da demonstriram jednu od svojih pobuna pripovjedala kako se ne treba svađati sa starijima od sebe. Koliko iz poštovanja prema njima i činjenici da su mnogo mudriji i pametniji od mene, male balavice, toliko i iz toga, pa... znate... da ih ne sikiram.
''Sikirati'' je bio jedan od glavnih pojmova prilikom mog odrastanja. Značilo je nešto tipa ''nemoj mu/joj zadavati još muka kada ima i svojih''.
Tada mi je to bilo malo nepojmljivo jer nisam ni bila upoznata sa tim kakvih sve problema ljudi oko mene nose na grbači, ali hajde, ok. Valjda mati zna. Svoju ljutnju bih utopila u kojoj čokoladici ili komadu torte i vratila se gledanju crtaća. Kao magičnom rukom odnijeto, kroz razgovor bi meni moja mati objasnila kako stvari stoje.

Kako je vrijeme teklo, tako bi mi se lik te ''Sikiracije'' činio sve jasnijim. Pa bi se šunjala tu negdje u blizini kad bi ubrzo nakon iskočila ispred mene i pogledala me direktno u oči. Često je činila da mi koljena klecaju, a često i gube balans i padaju na tlo.
Konačno sam počela shvatati o kakvom bremenu na leđima mi je mati pripovjedala.

Ona doista može da poprimi bilo kakav oblik i da se prtlja po bilo čijim džepovima. Mnogi je, evo, dok hodamo bezbrižno kroz korzo smijući se dogodovštinama od koji dan prije uporno guraju nazad da slučajno ne bi provirila iz tog džepa na kaputu bez dna. Primjetiš li to?

Znaš, ona gospođa koja me je okrznula prepunom korpom u supermarketu i nije se izvinula sa sobom nosi nešto teže od onoga što je čvrsto obavila rukama. Smišlja kako da saopšti Sikiraciji da nije više dobrodošla u njezinom domu i da se ipak mora iseliti.
Ova druga par trenutaka nakon, koja se progurala na kasi koristeći bebu u naramku kao izgovor je samohrana majka. Šta misliš koliko često Sikiracija sniva na drugoj strani bračnog kreveta, iako je ona naizgled prazna?
Dobar primjer u ovoj priči jeste i moj dragi kolega, za kojeg, da ga malo bolje ne poznajem bih zasigurno rekla da je najsretnija osoba na svijetu. Međutim, eto, malo ko zna da se on i njegova mati prehranjuju od njezine majušne penzije koja će potrajati sve dok se on školuje. A kasnije, ko zna...
Pa i djevojka na drugoj strani kafića koja uporno u drugima pronalazi mane i smješka im se je vrijedna pomena.
I moj izgled je prije par dana prokomentarisala.
Nisam joj zamjerila.
Ona dođe kući, legne u krevet i prekrije glavu dekom da niko ne bi primjetio njene suze dok se slijevaju niz lice. Momak kojeg je voljela više nego sebe ju je zamjenio nekom drugom, boljom verzijom nje. Eto vidiš čitaoče da i ona ima dušu, ma koliko god je sakrivala od tuđih očiju.


A kod mene...pa... Sikiracija je čest gost na večeri. Nekad se malo drzne, pa se usudi i prenoćiti.
Zato se mati potrudila još od malena da me upozna sa njom. Način na koji se ophodiš sa njom je način na koji rasteš.
Jako često tek mali djelić ostavi za sobom. Međutim taj neko se uzoholi, zabahati, pa taj majušni djelić prosipa po drugima ne razmišljajući o tome da li će ta druga osoba moći da podnese taj trun tereta, jer ionako već uveliko nosi svoj na leđima.
Zato treba da paziš šta govoriš i kako se ophodiš sa drugima jer koliko tereta možeš da dodaš njihovim već pucajućim leđima, toliko tereta možeš da i oduzmeš od njih lijepim riječima i lijepom gestom. Dobro se dobrim uvijek vraća, a zar postoji nešto ljepše nego kada vidiš da si ti razlog zašto su usne na tuđem licu razvučene u najveći osmijeh?

To sam jutro otvorila oči oko devet sati. 

Duboko sam uzdahnula i protegla se svom dužinom po krevetu. Konačno imam vremena! Malo ću da pooočistim, otići ću do biblioteke, napraviti lokne... ma čak ću i, zamislite, da doručkujem! Predavanje mi je tek za pet sati i nemam potrebe za žurbom.

Čak deset i petnaest. 

Posežem za punjačem, kao, šokirana jer mi je baterija napravila skok sa 97% na 2% i ostavljam ga pored jastuka. Ali hej, u moju odbranu novi level Charm kinga se svejedno ne bi mogao sam pobijediti! I to sa sve tri zvijezdice, zamislite! I onda se samo usudite da kažete kako to nije produktivno provedenih sat vremena!

Ustajem, odlazim do toaleta. Slijedi pranje zuba, lica, tuširanje, karaoke parti za uši cimerki sprat ispod...ništa naročito.

Izlazim oko pola 12. 

Palim kolo i postavljam lončić ispod slavine u nadi da ću barem koju kapljicu tople vode iscijediti iz nje. Ništa. Hladna kao Sibir.

Nema veze, hajd. Ionako imam vremena na pretek da je dočekam dok se zagrije. Pet sati, je li?

Dvanaest i tri minute. Mogla sam šta i pojesti.

Rovarim po frižideru. Pa nešto bih slano, pa nešto bih slatko. Ali nešto komplikovano, a da ne uzima puno vremena za praviti. I da me drži sitom narednih par sati. I da nije pretjerano kalorično.

Joj, dios mio.

Ovo je JAVNO upozorenje za sve koji su i koji će me ikad pitati šta mi se jede.

Dvanaest i deset.

Odustajem. Može kornfleks s medom.

Fiks ideja u dvanaest i dvadeset i pet.

Lakiram noktiće. Palim ''How I met your mother''.

Dok u dvanaest i trideset i osam shvatam kako nije svaka fiks ideja dobra ideja.

Nanijela sam tri sloja. Još se nisu osušila.

Dvanaest i pedeset.

I dalje čekam da se nokti osuše.

Jedan i pet.

Zove kolegica na viber. Bila je poziv koji se ne odbija.

Jedan i trideset i dva.

''Okej onda, poslije predavanja kafa u Avliji. Zvrcnem te kad završim. Ćaoss''

...i onda mahinalno odlazim na fb da bih, srećom, tri minute kasnije shvatila koliko me je zapravo vremena prošlo!

Izgovoriš ćiribućiriba i eto, pet sati slobodnog vremena se magično pretvori u dvadeset i pet minuta.

...ne moram vam reći da sam kasnila, jel da?

Nedavno sam sebi čak kupila majicu s natpisom ''never on time'' čisto da oni koji to nisu još skapirali skontaju. 

Zato molim vas najljepše nemojte imati previsoka očekivanja od mene kada kažete da se u četiri sata pojavim na raskrsnici. 

Jer neću. 

I ne vjerujte mi kad kažem da sam tu za dva minuta. 

Vjerovatno stojim pred cipelarom i razmišljam kako da uparim boju đona sa bojom karmina jer je je to posljednji modni krik, a ja, kao prava fešn blogerka jednostavno moram to da ispoštujem!

No, kako li sam ono negdje pročitala, its better to be a little late and cute, then right on time and... well... not that cute haha :D

 

Jedna od svakodnevnih žrtava mog savršenog tajminga je i moja kolegica Semina, koja je, vjerujte mi, zaslužila orden za svoje konjske živce.
Čist dokaz toga jeste što je ovaj put bila i moj personalni fotograf, i pored svega što inače mora da trpi, od mojih ispada smijeha do moje čitave persone, trpila i moje budalesanje pred kamerom.
I opet uslikala par odličnih fotografija :)
Tenks Sems, lots of lof for ju♡

To bi bilo sve za ovaj put. Ima li još vas ''pokvarenih satova'' među čitateljima? Mogli bismo osnovati klub, hmmm...?

Anyways, šaljem vam tople poljupce!