''Dobro se dobrim vraća''

Sjećam se, još od malena, da mi je mama uvijek kada bih odlučila da demonstriram jednu od svojih pobuna pripovjedala kako se ne treba svađati sa starijima od sebe. Koliko iz poštovanja prema njima i činjenici da su mnogo mudriji i pametniji od mene, male balavice, toliko i iz toga, pa... znate... da ih ne sikiram.
''Sikirati'' je bio jedan od glavnih pojmova prilikom mog odrastanja. Značilo je nešto tipa ''nemoj mu/joj zadavati još muka kada ima i svojih''.
Tada mi je to bilo malo nepojmljivo jer nisam ni bila upoznata sa tim kakvih sve problema ljudi oko mene nose na grbači, ali hajde, ok. Valjda mati zna. Svoju ljutnju bih utopila u kojoj čokoladici ili komadu torte i vratila se gledanju crtaća. Kao magičnom rukom odnijeto, kroz razgovor bi meni moja mati objasnila kako stvari stoje.

Kako je vrijeme teklo, tako bi mi se lik te ''Sikiracije'' činio sve jasnijim. Pa bi se šunjala tu negdje u blizini kad bi ubrzo nakon iskočila ispred mene i pogledala me direktno u oči. Često je činila da mi koljena klecaju, a često i gube balans i padaju na tlo.
Konačno sam počela shvatati o kakvom bremenu na leđima mi je mati pripovjedala.

Ona doista može da poprimi bilo kakav oblik i da se prtlja po bilo čijim džepovima. Mnogi je, evo, dok hodamo bezbrižno kroz korzo smijući se dogodovštinama od koji dan prije uporno guraju nazad da slučajno ne bi provirila iz tog džepa na kaputu bez dna. Primjetiš li to?

Znaš, ona gospođa koja me je okrznula prepunom korpom u supermarketu i nije se izvinula sa sobom nosi nešto teže od onoga što je čvrsto obavila rukama. Smišlja kako da saopšti Sikiraciji da nije više dobrodošla u njezinom domu i da se ipak mora iseliti.
Ova druga par trenutaka nakon, koja se progurala na kasi koristeći bebu u naramku kao izgovor je samohrana majka. Šta misliš koliko često Sikiracija sniva na drugoj strani bračnog kreveta, iako je ona naizgled prazna?
Dobar primjer u ovoj priči jeste i moj dragi kolega, za kojeg, da ga malo bolje ne poznajem bih zasigurno rekla da je najsretnija osoba na svijetu. Međutim, eto, malo ko zna da se on i njegova mati prehranjuju od njezine majušne penzije koja će potrajati sve dok se on školuje. A kasnije, ko zna...
Pa i djevojka na drugoj strani kafića koja uporno u drugima pronalazi mane i smješka im se je vrijedna pomena.
I moj izgled je prije par dana prokomentarisala.
Nisam joj zamjerila.
Ona dođe kući, legne u krevet i prekrije glavu dekom da niko ne bi primjetio njene suze dok se slijevaju niz lice. Momak kojeg je voljela više nego sebe ju je zamjenio nekom drugom, boljom verzijom nje. Eto vidiš čitaoče da i ona ima dušu, ma koliko god je sakrivala od tuđih očiju.


A kod mene...pa... Sikiracija je čest gost na večeri. Nekad se malo drzne, pa se usudi i prenoćiti.
Zato se mati potrudila još od malena da me upozna sa njom. Način na koji se ophodiš sa njom je način na koji rasteš.
Jako često tek mali djelić ostavi za sobom. Međutim taj neko se uzoholi, zabahati, pa taj majušni djelić prosipa po drugima ne razmišljajući o tome da li će ta druga osoba moći da podnese taj trun tereta, jer ionako već uveliko nosi svoj na leđima.
Zato treba da paziš šta govoriš i kako se ophodiš sa drugima jer koliko tereta možeš da dodaš njihovim već pucajućim leđima, toliko tereta možeš da i oduzmeš od njih lijepim riječima i lijepom gestom. Dobro se dobrim uvijek vraća, a zar postoji nešto ljepše nego kada vidiš da si ti razlog zašto su usne na tuđem licu razvučene u najveći osmijeh?