Ne razumijem današnje izrode i njihove hirove. To ti je da ima najnovije Najkice, to ti je da paradira gradom danonoćno, da ide na shishe, ispija kafe, pa makar i sa osobom koja joj uistinu i nije toliko draga, pa sve to lijepo evidentira selfijem kojeg lijepi obavezno po svim društvenim mrežama. Jer ne do Bog da mene ili bilo kog drugog stanovnika planete Zemlje slučajno maši ledeni čaj i kutija Marlbora light kojim se danas Hasan častio.

E moj Hasane... jadna li ti samo majka.

I stvarno i jeste. Mati, u nekom sobičku tamo vjerovatno očima pazi na lonac kupusa dok ovamo na drugoj strani prebire po mesu. Hem što je što njezin Hase neće da žvače bilo šta, nego i što, jadnica moja mila, jedva krpi kraj s krajem.
Sve preko njezinih leđa.

Hasinom ocu je svejedno, on je tamo negdje u Njemačkoj, muda 'ladi... pardon molim, ovaj... žestoko radi, i pošalje po koji euro i u svoj kraj tek kad mu na um padne.
I tako Hasicu mog milog svejedno boli briga. I jutros je ušetao u majčinu sobu i iz novčanika izvadio posljednjeg cenera proklinjući je zašto nema više. Danas će da plane i taj cener, a sutra... ma bit će Hasan i sutra u istom naslonjaču kao i danas. Ima, eno, došao je Zlatan iz Švicarske. Njega će da zovne na bleju. Zlatan je car, Zlatan će sve to da lijepo plati, a ako bude dovoljno lukav izramčit će i jednu bečku šniclu u ''Lovcu'' od njega.
To ti je život, buraz moj.

E buraz moj... jadna li ti samo majka.

Sjeća se ona, kao da je jučer bilo, kada su te donijeli u njezin naramak. Toplim poljupcima je obasipala tvoje nježno, rumeno lice i čuvala tvoje malo, krhko tijelo u njedrima, kao da bi i prvi povjetarac mogao da ga otpuše.
Gledala je u mile oči, pa potom zatvarala svoje, i maštala.
''Kada odrasteš, sine moj, bit ćeš sudija. Udarit ćeš čekićom i bit će samo onako kako ti kažeš. Ti ćeš razaznati zlo bolje od bilo koga, a dobro ćeš nagrađivati još boljim.''
''Za koju godinu samo i ima da mi postaneš arhitekt. Sinčino moja, ti ćeš da obnoviš sve što je rat okrznuo za sobom i da pokažeš ljudima da sunce ipak i dalje sija, samo što ga nekad neki oblačak prekrije.''
''Heroju moj mali, direktore budući, nećeš li samo biti ponosan na sebe kada stotinama porodica pružiš zaposlenje i platu? A tek tvoja mati će da pršti od ponosa kada tako gizdav se poredaš pred sve, a oni cikću i vriskaju jer si ti tu da ih vodiš.''

Ni sama nije sigurna gdje je pogriješila u odgoju. Sve se nada da je to neka prolazna faza i da će se njezin Hase opametiti.

Evo, samo što nije.
Evo samo još jedna kafa, još jedan dim.
I gotovo.

Tješi se...

Tačno je 1:30 poslije ponoći. 
Već neko vrijeme se drmuškam po krevetu, kriveći ga za nesanicu.
Ma koliko ga voljela, on je noćas glavni krivac. Odgovornost za nesanicu ovih dana prosto ne može da preuzme sve što mi se izdešavalo u proteklih par sedmica.
Ma da, ruku na srce, sve više i više mi okupira misli i pruža mi osjećaj kao da ću, eto, od sveg tog razmišljanja da eksplodiram.
Rado bih da se požalim, svakome, nekome, bilo kome, doista, ali riječi svaki put kada dotaknu vrh moga jezika s namjerom da oslobode misli koje me drže na lancu sve ove dane - mahom izlape. Sakriju se opet negdje duboko, duboko, čekajući naredni mrak kako bi me, kada ostanemo nasamo, ugušile.

Ali ipak ne! Ne dam reći! Sigurno je kriv krevet! I ovaj siroti, tanki jastuk koji nikako da se sjedini s oblikom moje male, roskaste glave.

Doduše, možda malo krivice za nesanicu preuzima osoba kojom su me odgajali da budem. 
Razmišljam.
U redu je s vremena na vrijeme ipak prešutiti. Možda ipak svaka neželjena akcija ne prouzrokuje reakciju ako se tiče samo tebe. Samo tebe i tvoje sreće. Oni nisu ničija posla.

A kada bolje razmislim, u redu je ne uspijeti. Ni iz prve, ni iz druge... možda uopšte nikako. Nije uporan uvijek taj koji odnosi titulu, već onaj koji se pomiri sam sa sobom. Zamislite konačno ostvarite cilj, ali to ipak nije to. Šta dalje?

I eto onako slučajno trebala bih spomenuti da je, pretpostavljam, sasvim u redu ne ostvarivati tuđa očekivanja. Na kraju krajeva tvoj je život u pitanju. Ni tvoga oca, ni tvoje majke, niti bilo koga ko ti pruža osjećaj kao da mu konstantno duguješ opravdanje.
Hajde, potroši pola mjesečne plate na taj tečaj šminkanja za kojim toliko dugo žudiš! Ne duguješ nikome ni u kom slučaju opravdanje zašto si to uradila! Čak ni sebi! Zaslužila si na tren da pobjegneš od realnosti.

I u redu je iako si studentica da potrošiš veću sumu novca na neku budalaštinu ako će ona da te razveseli, jer samo Bog zna kroz kakav stres prolaziš. Razumijem da te uhvati osjećaj krivnje jer su tvoji roditelji ti koji su radili i zaradili za taj novac, ali upravo njega se svakim danom sve više i više štampa. Kako je došao jedan, doći će i drugi.
A tebe postoji samo u jednom primjerku.
Nemoj mu dopustiti da iščezne u emocijama.

Spominjući emocije, u redu je spustiti svoj odbrambeni zid. Jednom si povjerila svoje srce i ono je smrskano, no iako mi možda sad ne vjeruješ, treba da mu budeš zahvalna umjesto što stavljaš barijere oko sebe. Naučio te je kako da kao feniks iz pepela postaneš vatra koja sija najsjajnijom svjetlošću.

I u redu je dati novom tipu šansu.
Možda te upravo on nauči onome što onaj zadnji nipošto nije mogao - ljubavi i povjerenju.
A možda i ne.
Budimo realni, možda je samo usputna stanica i ionako ne planira da se dugo zadrži u životu.
Ali u redu je uživati u trenucima koje ti pruža, čak i ako će brzo izlapiti. Ako ništa, ostat će ti uspomene. Nisu li one ono što nas održava na životu?

A od svega, najviše želim da znaš da je u redu da oprostiš čak i onima koji su te povrijedili više nego li bilo koja simpatija. Osobama koje su poljuljale tvoje povjerenje. Vjeruj mi kada ti kažem da su te osobe i dalje tu, samo tvoje, no u datom momentu one nisu bile svjesne svojih akcija.
Razmisli samo koliko se tebi puta desilo da izustiš neku opasku, pa istog trena poželiš da nisi.
Svi smo mi ljudi.
U redu je.

Ma da opet, na kraju priče, sasvim je u redu da krivim krevet za nesanicu. 
On je noćas tvrd i prkosan, i dopušta mi da tonem više u svoje misli, nego u njega.

2:17 je i završila sam sa tipkanjem. Svima koji ste se već našli u ovakvim situacijama u kojima se borite sami sa sobom želim da poručim da je u redu. Niste jedini ako vam šta znači. Svako od nas se noću povlači u sebe i kreće u istraživanje samo svog univerzuma.

Nadam se da vam se svidjelo, takoreći, djelo, jer ih inače nemam običaj dijeliti. Ne po blogu, ne po chatovima... nigdje. No ovaj put sam odlučila iscijediti koju kapljicu svoje duše čisto kako bih vama, ali i samoj sebi rekla da je u redu.
Nemojte se previše nervirati mili moji, dobit ćete borice. A vama kao radije poznata beauty blogerka nego spisateljica moram da vam kažem da su sve kremice za bore samo mazanje vaših očiju i čisto ispražnjivanje novčanika. Ne dajte borama da se prijevremeno prišiju vašem licu. Uživajte u životu. Samo je jedan. 😊

Hvala na čitanju. Hvala na razumijevanju. Ljubi vas vaša Emina 💖

Po ovom jutru sam prepoznala dobar dan.

Ima i toga da sam bila sama u kući, pa sam se izležavala još tri ravna sata nakon buđenja i niko mi nije mogao gunđati radi toga. 

Uredno bih, tih dana, uradila kućni posao prije nego li bi bilo ko provirio preko vrata kako bih im, hajdemo tako reći, umazala oči kada kroče. Ne moraju da znaju za svaku, hajde bolan.

Al Bože mili i ja sam od krvi i mesa, ma da se u mom domu nipošto ne toleriše to izležavanje i gleda se na njega kao na jedan od smrtnih grijehova.
Ali ja sam oduvijek bila cura od rizika!

I da je ko od njih bahnuo, baš me briga.

Šalim se, pravila bih se da sam mrtva.
Bolje i mrtva, nego da otkucava drugi sat a ja i dalje u krevetu. :D

Nego bilo kako bilo, nakon što sam konačno ustala iz kreveta i zaputila se prema toaletu, prvi pogled u ogledalo mi je odao nešto zanimljivo.
Većinu jutara smo ja i ogledalo u razmiricama. 

Ja se ogledam, a ono mi uporno šapuće kako sam i ovo jutro podbuhla i kako su mi ionako male oči sada mikroskopski malene, kako imam velike i tamne podočnjake na snježno-bijelom tenu, te mi, obavezno, pri svakom pogledu ukazuje na ožiljke koju mi je rani ulazak u tinejdžerske dane ostavio po licu kao podsjetnik.

Ovo jutro mi nije šapnulo ništa od toga, već je glasno uzviknulo : ''Pogledaj se samo, kako si lijepa!''

Iako su, ruku na srce, i ožiljci i podočnjaci i sve ono što ogledalo, je li, nije voljelo na meni, su i dalje bili tu.

Uputila sam mu najtopliji osmijeh i po ovom jutru prepoznala dobar dan.

Prije par dana sam sjedila s drugaricom iz djetinjstva na kafi. Ganjale smo se mi mjesecima za tu jednu običnu kafu. Znate ono kad kažete da ćete iduće sedmice, ali ili nešto iskrsne ili uopšte niste u gradu ili, što je tipično za mene i na šta su se već svi moji prijatelji navikli jesu oni dani kada možete na mene zaboraviti komotno, jer se umotam u sve deke svijeta i iščeznem u toplini kreveta opkoljena grickalicama.

Napričale smo se mi.
Najprije o sadašnjosti, pa o budućnosti. O željama, o strahovima, o nadanjima.

I onda je najednom od nas izustila - ''Čovječe, od kad ja nisam vidjela Edija. Znaš li ti gdje je Edi?''

Nismo znale gdje je Edi.

Edi vjerovatno negdje ganja sam svoju sreću.

Ili i on gricka čips na staroj sofi.
Ko će ga znati.

I tu je krenula priča.

Počele smo naizmjenično upoređivati drugove iz osnovnoškolskih klupa prije nekoliko godina i onakve kakvim ih sada znamo.
''Pa sjećaš se kada onaj klupu iza nas sebi ni bale nije znao obrisati?''
''Ma sjećam, gdje neću. Mati ga uvijek s krpom ganjala po dvorištu.''
''A vala ako ćemo iskreno ni sada ih ne briše. Eto u šta mu odoše ove godine.''
...
''Ma nisi se ni ti puno promjenila, znaš...'' - kazala mi je odjednom. Malo sam se zarumenila. Odmah sam priču, po navici, prešaltala sa zbilje na šalu.
''Kako misliš, psihički ili fizički? Jer ako je fizički da znaš da ti to nije nešto dobro meni za reći jer i previše trošim i na šminku i na odjeću!'' - kroz smijeh sam joj odvratila.
''Ma ovako, kao osoba. Ista si ti meni i izgledom, ali ostala si, onako, znaš... sva pozitivna i... i u nekom svom svijetu.''


U svom svijetu.
Čula sam to toliko puta kao lični opis, a ni dan danas ne znam šta bi to trebalo da znači.

Nastavile smo buditi sjećanja kroz povremene smiješke bezbrižno, sve dok mi u jednom momentu nije sinulo.
Pa čovječe, niti jedno od nas se nije promjenilo. Isti smo mi klinci iz onih dana, samo sa malom, životnom školom iza svakog od nas koja nas je i uobličila po sadašnjem kalupu.

Budimo realni, koliko god da i sama tvrdim da jesam, ni ja nisam pretjerano daleko odgurala od one desetogodišnje klinke u HSM majici.
I dalje pokapam glavu od sramežljivosti, i dalje pjevušim na svakom koraku, i dalje od amebe pravim plavog kita. I dalje sanjam preko oblaka i volim jače nego li bih smijela. I dalje praštam i kad ne zaslužu, i dalje isuviše brzo planem, i dalje me jedna zalutala riječ može potištiti ali i razvedriti. I dalje imam iste strahove, neke veće, neke manje.

Samo što je to, eto, sad malo ljepše upakovano.
S žutom mašnom na vrhu.
I malom porukicom posvete odmah pored.