'' Vrijeme ide, samo mi ne koračamo dalje ''

Prije par dana sam sjedila s drugaricom iz djetinjstva na kafi. Ganjale smo se mi mjesecima za tu jednu običnu kafu. Znate ono kad kažete da ćete iduće sedmice, ali ili nešto iskrsne ili uopšte niste u gradu ili, što je tipično za mene i na šta su se već svi moji prijatelji navikli jesu oni dani kada možete na mene zaboraviti komotno, jer se umotam u sve deke svijeta i iščeznem u toplini kreveta opkoljena grickalicama.

Napričale smo se mi.
Najprije o sadašnjosti, pa o budućnosti. O željama, o strahovima, o nadanjima.

I onda je najednom od nas izustila - ''Čovječe, od kad ja nisam vidjela Edija. Znaš li ti gdje je Edi?''

Nismo znale gdje je Edi.

Edi vjerovatno negdje ganja sam svoju sreću.

Ili i on gricka čips na staroj sofi.
Ko će ga znati.

I tu je krenula priča.

Počele smo naizmjenično upoređivati drugove iz osnovnoškolskih klupa prije nekoliko godina i onakve kakvim ih sada znamo.
''Pa sjećaš se kada onaj klupu iza nas sebi ni bale nije znao obrisati?''
''Ma sjećam, gdje neću. Mati ga uvijek s krpom ganjala po dvorištu.''
''A vala ako ćemo iskreno ni sada ih ne briše. Eto u šta mu odoše ove godine.''
...
''Ma nisi se ni ti puno promjenila, znaš...'' - kazala mi je odjednom. Malo sam se zarumenila. Odmah sam priču, po navici, prešaltala sa zbilje na šalu.
''Kako misliš, psihički ili fizički? Jer ako je fizički da znaš da ti to nije nešto dobro meni za reći jer i previše trošim i na šminku i na odjeću!'' - kroz smijeh sam joj odvratila.
''Ma ovako, kao osoba. Ista si ti meni i izgledom, ali ostala si, onako, znaš... sva pozitivna i... i u nekom svom svijetu.''


U svom svijetu.
Čula sam to toliko puta kao lični opis, a ni dan danas ne znam šta bi to trebalo da znači.

Nastavile smo buditi sjećanja kroz povremene smiješke bezbrižno, sve dok mi u jednom momentu nije sinulo.
Pa čovječe, niti jedno od nas se nije promjenilo. Isti smo mi klinci iz onih dana, samo sa malom, životnom školom iza svakog od nas koja nas je i uobličila po sadašnjem kalupu.

Budimo realni, koliko god da i sama tvrdim da jesam, ni ja nisam pretjerano daleko odgurala od one desetogodišnje klinke u HSM majici.
I dalje pokapam glavu od sramežljivosti, i dalje pjevušim na svakom koraku, i dalje od amebe pravim plavog kita. I dalje sanjam preko oblaka i volim jače nego li bih smijela. I dalje praštam i kad ne zaslužu, i dalje isuviše brzo planem, i dalje me jedna zalutala riječ može potištiti ali i razvedriti. I dalje imam iste strahove, neke veće, neke manje.

Samo što je to, eto, sad malo ljepše upakovano.
S žutom mašnom na vrhu.
I malom porukicom posvete odmah pored.