'' Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi ''

Ovu noć sam provela u društvu meni dragih žena. Slavile smo naš dan, dan za kojeg su se naše prethodnice borile svim silama.

I tako, u cijelom tom žaru, s rukama visoko u zraku u zanosu od pjesme, slučajno krajičkom oka ugledah jednu staricu.
Bila je preslatka!
Imala je najljepšu dugu, sijedu kosu pažljivo upletenu i crni sakoić prebačen preko ramena.

Kako se dalo primjetiti, od starosti je postala nemoćna u nogama te je hodala uz pomoć štapa. Bila je nasmijana i vedra i pričala sa svima uokolo.

I tako puna života!

Poželjela sam otići do nje i reći joj šta mislim.
Ali nisam.

Malo me je bilo sram...

Bilo je oko jedan sat poslije ponoći kada smo izišle ispred hotela da sačekamo svoj prevoz, kad sam najednom čula žamor glasova i među njima tihi odjek štapa kako kucka po betonu.
I starica je, sa svojim prijateljicama vršnjakinjama, napuštala slavlje.

Već sam je pratila pogledom i smješkala se.

Primjetila je to i odvratila mi osmijehom nalik onom kao kada pozdravljaš nekoga svog, koga već godinama znaš.

Gledala me je duboko u oči.

U trenu sam izustila :
"Gospođo, ako Vam smijem reći - prelijepi ste!"

Pocrvenjela je.

"I imate prelijepe kose!"

"Baš ti hvala ćeri. I ti si mi baš lijepa!" - odvratila mi je.
"Hvala Vam! Nisam mogla da Vam ne kažem koliko ste lijepi. Stvarno imate lijepu kosu." - ponovila sam se.

Uputila mi je najtopliji osmijeh kojeg sam ikad od nekog stranca primila, odmičući se korak za korakom.

Ostala sam u noći prateći nju i njezin drveni štap o kojeg se oslanjala pogledom dok nisu iščezli i pitala se da li ćemo se kad opet sresti.

Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi.

Ko li zna kakav je život imala?

Možda je sa svojom dugom, zanosnom kosom nekad bila najljepša dama u selu i slamala sva srca redom.
Možda je htjela da bude doktorica, ili pravnica, ili umjetnica, ali joj otac nije dozvoljavao i umjesto toga joj prekinuo snove i udao je za dobar miraz.
A možda, možda to njoj ipak na kraju i nije zasmetalo, pa se u nekoj maloj kućici na proplanku narađala djece i sad ima mnoštvo sitne unučadi.
Toliko da im nije sposobna svima zapamtiti imena.
Bezbrižna je i voljena.

Možda...
Ko će ga znati...

Simpatičnu majkicu i njezin osmijeh ću još pamtiti, dugo, dugo...